Anđeli

Dva su se anđela u ljudskom liku šetala Zemljom. Spuštao se mrak, i odlučili su zamoliti za prenoćište kod jedne imućne obitelji. Primili su ih, ali unatoč brojnih soba, goste su smjestili u podrum. Usred noći jedan od anđela se ustao i počeo zagrađivati nekakvu pukotinu u zidu. Drugi anđeo ga je samo šutke promatrao.
Sljedeći dan su tražili prenoćište kod druge obitelji. Bila je to jako siromašna obitelj; otac koji je već dugo bio bez posla, bolesna majka i dvoje djece. Svi su živjeli, jeli i spavali u jednoj jedinoj prostoriji. Jedino blago koje su imali je bila krava, koja im je davala mlijeko od kojeg su preživljavali.
Ova obitelj goste je primila u kuću, a oni su otišli spavati u štalicu. Onaj isti anđeo se usred noći ustao,i izašao iz kuće. Vratio se tek pred zoru.
Ujutro je anđele probudio plač. Tijekom noći je uginula krava, jedino što je ova obitelj imala.
Unatoč svemu, ispratili su svoje goste.
Kad su se malo odmakli od kuće upita jedan anđeo drugog:
"Zaista mi ništa nije jasno; kad smo bili kod bogatih, unatoč svom bogatstvu smjestili su nas u podrum, a ti si im popravio rupu u zidu. A kod ovih siromašnih, koji su nam pružili sve što su mogli, usred noći si izašao i ubio im kravu, jedino od čega su još mogli živjeti???"
Na to mu ovaj drugi odgovori; "Prvu večer u zidu sam ugledao skriveno blago, i još ga bolje skrio, da ga nikad ne pronađu.
Drugu večer usred noći na prozoru sam ugledao Anđela Smrti. Došao je po njihovu majku. Dugo vremena sam ga molio da umjesto nje uzme nešto drugo, i uzeo je kravu.

Kao što sve ima svoje Zašto, ima i svoje Zato. Nekad je ono što nam se čini kao najgore što nam se dogodilo u životu, zapravo najveća milost. Treba samo znati vjerovati.

Što sam, Tko sam??

Raj ili Pakao? Paulo Coelho

Jedan čovjek,njegov konj i pas koračali su nekim putem. Dok su prolazili kraj jednog velikog stabla, pogodi ih grom i ubije na mjestu.
Ali putnik nije primijetio da je napustio ovaj svijet i nastavio je da hoda zajedno sa svojim pratiocima. Ponekad, umrlima treba vremena da shvate da se nalaze u novim uvjetima.
Dugo su hodali; popeli su se na neki brežuljak, sunce je pržilo, a oni su bili oznojeni i žedni. Na jednoj okuci ugledaše veličanstvena kamena vrata koja su vodila na trg popločan zlatom, a nasred trga se uzdizala fontana iz koje je tekla voda.
Putnik se obrati čovjeku koji je stražario pred vratima. - “Dobar dan" - “Dobar dan" odgovori stražar - “Kakvo je ovo mjesto, kada je toliko lijepo?" - “Ovo je nebo“
- “Baš dobro što smo stigli na nebo, jako smo žedni!" - “Slobodno uđite i napijte se vode". Stražar je pokazao na fontanu. - “I moj konj i pas su žedni" - “Žao mi je", reče stražar, “ali ovdje je zabranjen ulaz životinjama".
Čovjek je bio jako razočaran; bio je jako žedan, ali nije htio da samo on pije. Zahvalio se stražaru i nastavio. Kada je prošao brežuljak, putnik i njegove životinje stigoše do nekog mjesta gdje su stajala stara vrata koja su vodila do zemljane staze uokvirene drvećem.
U sjenci stabala ležao je čovjek sa šeširom; i vjerojatno drijemao. - “Dobar dan" reče putnik. Čovjek samo klimnu glavom. - “Ja, moj konj i moj pas smo jako žedni". - “ Ovdje je jedan izvor među stijenama” reče čovjek pokazujući na mjesto.
I doda: - “Pijte koliko god želite". Čovjek, konj i pas približiše se izvoru i napiše vode. Putnik ode da se zahvali. - “Vratite se kad god želite", reče čovjek.
- “A kako se zove ovo mjesto?" - " NEBO." - “Nebo? Ali stražar ispred kamenih vrata je rekao da je ono tamo nebo "
- “Ono tamo nije nebo, ono je pakao". Putnik ostade zbunjen. - “Trebali biste da zabranite onima tamo da koriste vaše ime! Jer takva laž stvara veliku zbrku!"
- “ Ma nikako. U stvari, samo nam čine uslugu. Jer tamo se zadržavaju svi oni koji se ne brinu da napuste svoje najbolje prijatelje..." Odgovori stražar.

Pouka iz priče glasi: ne napuštaj nikad svoje prijatelje Zato što: Pronaći prijatelja je Milost, Imati prijatelja je Dar, Sačuvati prijatelja je Vrlina, Biti tvoj prijatelj! To je čast…

“Drvo se na drvo oslanja, a čovjek na čovjeka.”

Jednom su ljudi pitali čuvenog kineskog mudraca Konfucija:
“Što je najznačajnije za dobru državu?”
“Hrana, oružje i povjerenje naroda”, odgovorio je Konfucije.
“A kada bi država morala nečeg da se riješi, što bi bilo prvo?”
“Oružje.”
“A zatim?”
“Hrana?”
“Ali narod može početi da umire bez hrane!” Na to je Konfucije odgovorio.
“Smrt je oduvijek neizbježna sudbina ljudskih bića, ali narod koji nema povjerenja u svoje državnike zaista je izgubljen.”

„Trebaš posvetiti vremena okopavanju zemlje želiš li da dobro prihvati tvoje sjeme“. Smatram da su za prava prijateljstva potrebne zajedničke godine, baš kao što citat kaže potrebno je posvetiti vremena okopavanju zemlje, drugim riječima prijateljstvu. U svakom međuljudskom odnosu iznimno je važno povjerenje, možda je povjerenje upravo sjeme koje će nakon nekog vremena izrasti u prekrasnu biljku.

Povjerenje je osjećaj sigurnosti da nekome možemo vjerovati, da se na nekoga možemo osloniti.

“Turci uživaju u piću crne boje. Pijuckaju ga polako kao poslasticu dok razgovaraju s prijateljima”

“Turci uživaju u piću crne boje. Pijuckaju ga polako kao poslasticu dok razgovaraju s prijateljima. Ponijet ću malo tog pića sa sobom” - razmišljao je tako jedan talijanski trgovac dok je početkom 17. stoljeća boravio u Turskoj. Vjeruje se da je upravo on donio prva zrna kave u Veneciju 1615. godine.

Povijest kave

O podrijetlu imena “kava” postoji više različitih mišljenja i tumačenja. Jedni su zagovornici teze po kojoj je ime “kava” poteklo od imena jugozapadne Etiopske pokrajine Kafa (danas Kefa) u čijem je gorju otkrivena biljka gdje raste divlje. Drugi okreću cijelu priču i tvrde da je zapravo ova regija dobila ime po kavi, a ne obrnuto. Bilo kako bilo, obje teorije dio su mišljenja koje povezuje ime kave s njenim geografskim porijeklom.

Drugi zagovaraju teoriju po kojoj ime “kava” potječe od arapskog naziva “qahwa” koji se odnosi na crni Rijec kavanapitak spravljen od prženog i samljevenog zrnja. Etimolozi smatraju da riječ “qahwa” u arapskom jeziku vuče korijen iz riječi koja pojmovno znači “umanjiti želju za nečim”. Ovako se, naime, nazivalo piće koje smanjuje apetit za hranom, a zapravo se radilo o vinu. Pojmom “qahwa” u kasnijoj upotrebi označavani su i drugi psihoaktivni napici kao što je “khat”- piće dobiveno iz lišća biljke Kafta (Catha edulis l.), koje je još uvijek popularno u Jemenu. Zagovornici ove teorije kažu da su pripadnici mističkoga asketskog islamskoga reda Sufi jednostavno uzeli staru riječ kojom se nazivalo vino i pridodali ga novootkrivenom napitku kave, koja im je smanjivala želju za hranom i spavanjem. Kako im je bilo zabranjeno piti vino, “qahwa” im je služila kao idealno piće za održavanje strogog duhovnog i isposničkog života u pustinji.

Postoji još jedno tumačenje sa slabijim etimološkim utemeljenjem koje riječ kava dovodi u vezu s riječju “quawwa” ili “cahuha” što znači moć ili snaga.
Arabijska povijestOvo tumačenje ima izvorište u legendi koja kaže kako se jedan siromašni Arap na putu u Abesiniju sasvim slučajno zaustavio pored grma kave s namjerom da skuha rižu za večeru. Na vatru je bacio i otrgnute grančice kavinog grma čije su bobice počele ugodno mirisati. Pečena zrna privukla su mu pažnju pa ih je smrvio i ubacio u vodu, ne sluteći da je napravio piće koje će nekoliko stoljeća kasnije zavladati svijetom. Kada se vratio u Aden, mirisna zrna je darovao boležljivom muftiji koji je za održavanje zdravlja i ublažavanje boli koristio opijum. Adenski muftija je počeo pripravljati piće od nepoznatih zrna, nakon čega se osjećao bolje. Zrna, koja do tada nisu imala nikakvo ime, nazvao je “cahuha” što znači moć ili snaga.

Vedri ljudi...

Postoje ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano.
Gdje se pojave – svane sunce.
I kad odu našim bićem odjekuje zvono njihova smijeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši.
Takvi su da nitko pored njih ne može biti nedotaknut.
Kao da su sazdani od nekakvih opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri gosti među nama.

Ozbiljni su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece.
U svojoj radosti pronalaze i snagu. I za sebe i za druge.
Poteškoće im ne uspijevaju na lice staviti masku smrknutosti.
Vedrina i dobro raspoloženje je njihov životni moto.
Nerijetko poželimo biti kao oni. Ili im barem biti dobri prijatelji.
Da se što češće možemo napajati na izvorima njihove ozbiljne bezbrižnosti. A oni su doista oduševljeni.

Svime, baš svime, zvukovima, bojama, vjetrom, valovima, listom jesenjih toplih boja, dobrom knjigom, novim susretom…
Pa ne znaš što je kod njih prije.
Ili oduševljenje rađa radost, ili njihova unutarnja vedrina rađa oduševljenjem.
Kao da se natječe oduševljenje i radost - tko će više doći do riječi.

Post posvećujem jednoj iznimnoj osobi koja unosi vedrinu u moj život..

"You're...

My Friend,
my companion,
through good times and bad
my friend, my buddy,
through happy and sad,
beside me you stand,
beside me you walk,
you're there to listen,
you're there to talk,
with happiness, with smiles,
with pain and tears,
I know you'll be there,
throughout the years"!

ŽELJE..

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Jedna od ključnih tajni uspjeha glasi: čovjek sebi treba dopustiti da sanja velike snove. Najuspješniji ljudi širom svijeta vješti su sanjari i vizionari. Oni točno znaju što žele i čine sve kako bi stigli tamo.

Svatko na ovom svijetu želi bar jednu stvar…puno ljudi usrećuju male stvari.. a neki opet imaju sve i ni to im nije dovoljno i uvijek traže više i više… Želje su smjer našeg djelovanja i zbog toga ih treba njegovati i pročišćavati. Ostaje pitanje – usuđujemo li se željeti i riskirati razočaranje???